Mehanika životinjskih mikročipova i njihova važnost za veterinare

Mikročipiranje životinja ugrađeno je u savremenu veterinarsku praksu kao pouzdan način identifikacije i praćenja ljubimaca. Više od čipa veličine rižice, ovi uređaji također nude rješenja za upravljanje i sigurnost ljubimaca. U ovom članku ćemo raspravljati o tome kako mikročipovi za životinje rade, te njihove prednosti za veterinare, posebno UHF oznake koje su ugrađene u ovu tehnologiju.

Tehnologija mikročipova objašnjena

Mikročipiranje životinja koristi tehnologiju Radio Frekvencije Identifikacije ili RFID. Svaki mikročip sadrži jedinstveni identifikacijski broj koji prolazi kroz pasivni ili jednostavniji, osnovni sistem samo s RFID-om, koji se koristi za praćenje pokreta ovog pojedinog objekta. Osnovni, pasivni RFID oznaka je zaključen u malu staklenu kapsulu i umetnutu pod kožu ljubimca. Obično se nalazi unutar kože, iznad vrata, između ramena ljubimca. Na različit način od aktivnih RFID-a, pasivne RFID oznake nisu opremljene unutarnjom izvorom energije;

Identifikacija UHF oznaka

Ovaj put se Radio Frekvencijske Oznake (RFID) kategoriziraju kao Ultra Visoke Frekvencije ili UHF koje djeluju iznad 860 i ispod 960 megaherc. UHF oznake imaju veći raspon čitanja i brzinu podataka nego bilo koja druga RFID tehnologija. Korištenje UHF oznaka u mikročipovima za životinje ističe područja unapređenja sustava identifikacije ljubimaca. Skeneri će također moći čitati mikročipove s dužeg razmaka, što je vrlo korisno na mjestima poput prihvatnih kuća za životinje ili klinika koje su često zauzete. Nadalje, UHF oznake obično nose puno više podataka, stoga su veterinarima dostupni detaljniji podaci o svakoj životinji.

Prednosti za veterinare

Mikročipovi pomažu veterinarima u održavanju puščeg zdravstvenog povijesti te također u pronaći izgubljenog ljubimca. Također je lako ponovno registrirati novog vlasnika mikročipiranog ljubimca kada se životinja donese u kliniku. U takvim slučajevima koristi se skener mikročipova za pronaći kontaktne podatke vlasnika ljubimca koji ima upisane zdravstvene podatke ili posebne upute za njegu, što može biti korisno. Takvi podaci pomažu u osiguravanju da se ljubimci dobivaju odgovarajuću terapiju u vrijeme i pomažu veterinarima u radu. Nadalje, uz pomoć mikročipiranja, proces sjedinjavanja ljubimca s njegovim vlasnikom postaje mnogo učinkovitiji, čime se smanjuje količina stresa i vrijeme provedeno na traženju vlasnika.

U zaključku, mikročipovi za životinje, odnosno UHF oznake, pronađu korisno mjesto u veterinarskoj praksi usmjerenoj na poboljšanje identifikacije ljubimaca, unapređenje upravljanja podacima i osiguravanje vraćanja izgubljenih ljubimaca. Kako se svijet postaje globalno selo zbog tehnologije, ti mikročipovi će ostati korisni, stoga su korisni svakom veterinaru.